"SVA ELEGANCIJA DEKADENCIJE"

FELLINIJEV SATYRICON

Fellini nam predstavlja svijet grotesknih likova, patuljaka i bogalja, homoseksualaca i hermafordita, proždrljivaca, ubojica i pljačkaša o čemu ne znamo što da mislimo i kamo da se okrenemo. Trimalhionova gozba prestavlja nam ono što se cijeni u tom svijetu, to su „Affarone“, „Guadagnone“ i „Contetone“ (Veliki Posao, Velika Zarada i Veliko Zadovoljstvo), Trimalhionovim riječima. A ono što je pjesnik Eumolp spomenuo nekoliko scena prije je zaboravljeno, zaboravljeno je ono što je nekoć bio čovjekov ideal, a to je bila vrlina, jednostavna i čista vrlina. Istinska umjetnost više se ne cijeni, žudnja za novcem dovela je do loše umjetnosti. Onaj tko je istinski genije nužno mora biti siromašan, jer bogat je Trimalhion - „pjesnik“ koji krade stihove. Fellini ukazuje na potpunu dekadenciju društva groteskno-satiričnom scenom Trimalhionova podrigivanja kojem sluga tumači značenje. Čitanje iz dlana, iz taloga kave ili karata ovdje je prikazano kao čitanje iz podrigivanja.

Zašto je Fellini odabrao upravo antički rim za prikaz ovakvog svijeta? Kezich i Proctor pišu kako je redateljeva namjera bilo potpuno estetsko odvajanje kako bi razdvojio likove i njihove živote od današnje moralne prosudbe. Postavio je sebi velika ograničenja: dva protagonista koje je teško voljeti, postavu odvratnih i neprijatnih lica, zvučna montaža toliko očita i pretjerana da zvuči i izgleda kao tehnička greška – sve to orkestrirano kako bi se publika osjećala nelagodno, kako bi prisilila ljude da gledaju na prošlost kao objektivnu stvarnost iz potpuno vanjske perspektive. Fellini za svoj film kaže kako je to znanstveno-fantastični film o prošlosti, trebao bi izgledati kao da je publika izašla, iznenađena iz vremenskog stroja kako bi promatrala antički Rim.[1]  A on je to napravio kako bi prikrio izravni napad na sadašnjost (tj. doba u koje nastaje film), kako bi kroz prikaz davnog i prividno prošlog svršenog vremena implicitno prikazao zapravo sve što je isto takvo u ovome sada.

Ovaj svijet ne poznaje moralni sustav vrijednosti, ovom svijetu čovjekova ruka, pa ni čovjekov život nije vrijedan. U ovom svijetu slavi se pjesnik-kradljivac, a pravi pjesnik se gađa rajčicama. Ovaj svijet obiluje praznovjerjem gdje su hermafroditi polu-bogovi, a kanibalizam je svet. Ovo potonje veoma lako može može aludirati na katolički običaj jedenja Isusovog tijela.

Ebert je Satyricon usporedio s noćnom morom. Kao i svaka noćna mora, Satyricon je fragmentiran. Toliko fragmentiran da zapravo egzistira na rubu između vremena i prostora.[2] U jednom trenu se spremaju ispeći pjesnika u pećnici, u sljedećem ga nose u pozlaćenoj stolici. U jednom trenu Enklopije i Ascilt su neprijatelji u drugom su opet suputnici, u jednom oplakuju umrlog hermafrodita u drugom vojska tjera Enklopija. U jednom trenu na brodu izvlače čudovište iz mora u drugom potpuno novo-uvedeni lik oslobađa svoje robove. I Petronijevo djelo je fragmentirano i ne dovršeno. I film i rukopis završavaju nedovršenom rečenicom. Satyricon je putovanje, ilustracija doba, a ispričati klasičnu priču tradicionalnim narativnim stilom vrlo vjerojatno i nije bila redateljeva namjera.

Ovaj film sigurno pripada modernističkom stilu jer uključuje poetske i raspravljačke elemente, poput pjesnikovih misli o kompromitaciji umjetnosti. U filmu je modernističko i to što naglašava inovativnost, iako je film temeljen na već napisanom djelu, ipak zadržava epitet inovativnog, jer ovakvo nešto prije nije viđeno. U filmu je najvidljivija modernistčka karakteristika razlomljena struktura, sve su epizode djelomično autonomne, a i završetak je „otvoren“, film završava nedovršenom rečenicom: „koji mi je rekao da je tim u godinama“ („…e racontò che negli anni…“). Kada se film tek pojavio možda je bilo teško govoriti o njemu kao autorskom, jer se autor potpuno udaljio od dotadašnjih svojih gotovo potpuno autobiografskih djela Slatki život i Osam i pol. Ali, danas ga možemo staviti u kontekst njegove posljednje faze (izuzevši Amarcord) koja obuhvaća filmove Giuilietta od duhova, Casanova i Grad žena. 

Ovi filmovi zadržavaju neke osobitosti njegovih ranijih filmova poput oniričnosti i asocijacija, te izrazitu fragmentarnost. Ono što ih razlikuje je tematika koja je sve više fantastična i ne vezuje se eksplicitno uz redateljev život i svijet.

A što je Satyricon unutar unutar ove posljednje faze? Ovo je djelo nadrealni ep koji disharmonično, rascjepkano, groteskno oslikava svijet kao jedan veliki festival nakaza koji uživaju u zvuku dodekafonije koja često prati kaotične scene, a na koju i nalikuje smijeh nakaznih stvorenja.

Na novinarovo pitanje: „Je li sve ovo studija o degradaciji?“ Fellini odgovara: „Ne, ne uopće; namjera mog filma nije pokazati porok i korupciju, to bi za mene bilo vulgarno. Pa, koliko sam u mogućnosti, moja je namjera dati nepristran pogled na ovaj svijet“[3] Teško je povjerovati da je modernistički redatelj želio objektivno prikazati svijet isključivo radi prikazivanja tog antičkog svijeta, jer mimeza i nije baš njegov glavni cilj, pa je vrlo lako zaključiti da postoji određena referenca da suvremeni svijet gdje je sustav vrijednosti poremećen kao i svijet Satyricona. Baumgold, novinar New York Magazinea zanimljivo je opisao ovaj film: „Sva elegancija dekadencije“ (All the elegance of decadence[4]), kakav film uistinu i jest.

---

[1] Kezich, T.; Proctor, M. Federico Fellini: his life and work.
[2] Ebert, R.( 1. sij 1970). Fellini Satyricon u: Chicago Sun-Times.
[3]Hughes, E. (15. kol 1969). A life-size whale in three days – „it's enough to make you cry“ u: LIFE
[4] Baumgold, J. All the Elegance of Decadence u: New York magazine 9. ožu 1970.